Vinodolskim zakonikom se Hrvatska definitivno može ponositi. Kad se 6. siječnja 1288. sastalo povjerenstvo od četrdesetak predstavnika devet vinodolskih općina, njegovi su članovi željeli utvrditi, prikupiti i prilagoditi prava i dužnosti između kmetova i feudalnih gospodara u pisanoj formi – sigurno im nije bio cilj baviti se korupcijom. To je i logično: korupcija u sadašnjoj formi nije tada niti postojala. Nisu postojali ni zajednički resursi, moći i ovlasti nisu bile nekom povjeravane na temelju demokratskih izbora, a nije postojalo ni toliko zajedničkih dobara. No već tada su ljudi u devet vinodolskih općina primijetili da treba nekako ograničiti visinu kazni, odnosno spriječiti potpuno diskrecijsko odlučivanje, primijetili su da je objektivnost svjedoka koji su povezani poprilično upitna, primijetili su da ne treba nužno vjerovati svim općinskim službenicima... Drugim riječima, shvatili su koliko korupcija može biti štetna.
Koliko god su okolnosti u kojima je prije 725. godina nastajao Vinodolski zakon bile različite od današnjih, počevši od samog pravnog rječnika pa sve do društvenopolitičkog i vremenskog okvira, svijest o štetnosti korupcije već je postojala. Sama činjenica da je i u našem najstarijem pravnom spomeniku uveden cijeli niz odredbi koje sprečavaju samovolju pokazuje da su i prije više od sedam stoljeća Hrvati bili svjesni da korupciju na neki način treba suzbijati. A i pravni dokumenti koji su nastali kasnije imali su protukorupcijske odredbe.
Tako se u Zadarskom statutu u prvoj glavi dijela koji regulira izbor sudaca, rasprave i nadležnost sudaca Zadarske općine navodi: „Budući da nam je iskustvo, koje nas svemu uči, nadasve često pokazalo kako tjelesna navezanost mnogo puta sputava duh onoga koji sudi pa iz toga proishodi izjalovljena odnosno razumu suprotna presuda, a htijeći se toj bolesti žustro suprotstaviti, određujemo ovo: neka nijedan otac ne smije biti sucem u sporovima sinova, niti brat smije biti sucem u sporovima brata ili sestre, niti nećak smije biti sucem u nekom sporu strica ili ujaka, niti tast smije biti sucem u nekome sporu zeta, niti unuk ili unuka smije biti sucem u sporovima djedovim ili bakinim, niti koji rođak po krvi smije biti sucem u sporovima pravoga rođaka pokrvi, niti srodnik smije biti sucem u nekom sporu srodnika, niti suprotno, odnosno obratno, odvojeno po vrstama i odjelito u svakom od prije rečenih slučajeva i kod svih gore navedenih ili pojedince izdvojenih osoba.“ Ovako precizno sukob interesa nije definiran ni u mnogim modernim zakonima i Zadarski statut doista može biti primjer.
No ne i jedini. Kako bi se na minimum svela mogućnost pojavljivanja korupcije u statutu srednjovjekovnog Splita potestat, odnosno općinski načelnik, kao čovjek koji upravlja gradskim dobrima nije smio biti iz grada već je morao biti stranac kako bi se osigurala njegova nepristranost. Također je morao biti i stručan, nije mogao biti izabran dva mandata zaredom... Uglavnom, postojao je cijeli niz odredbi Splitskog statuta čiji je cilj bio svesti opasnost od korupcije na što je moguće manju mjeru. Ovakva dosljednost logična je posljedica širokih ovlasti, načelnik nije vodio samo komunalnu upravu već i sudstvo, zbog čega je njegova nepristranost jednostavno morala biti osigurana.
Konačno, vjerojatno najviše primjera brige za očuvanje pravedne i javnom dobru okrenute vlasti može se naći u Dubrovačkom statutu. Tu je čak bilo zabranjeno financiranje predizbornih kampanja i interesno povezivanje kod izbora za pojedina mjesta u javnoj službi, za što su bile propisane visoke novčane kazne, gubitak službi i povlastica pa čak i zatvorske kazne. Do nominacija službenika dolazilo se tajnim prijedlozima ili slučajnim odabirom, a potom se tajno glasovalo o nominiranima koji su morali biti izabrani dvotrećinskom većinom. Svi ovi mehanizmi bili su neophodni za opstanak zajednice i nije nikakvo čudo da je upravo na ulazu u Knežev dvor u Dubrovniku postavljen znameniti natpis: „Obliti privatorum, publica curate“ (Zaboravite privatno i brinite se za javno).
U ovoj brošuri je dan kratki pregled protukorupcijskih odredbi u Vinodolskom zakonu te Zadarskom, Splitskom i Dubrovačkom statutu sa željom da se podsjeti na jednu značajnu obljetnicu i pokaže da je već prije više od sedam stoljeća na ovim prostorima počelo sustavno suzbijanje korupcije. Ta potreba je vrlo često bila pitanje opstanka zajednice, ne samo životnog standarda i stoga su protukorupcijske odredbe bile vrlo dosljedno primjenjivane i potvrđene u praksi. Upravo to je velika vrijednost svih ovih dokumenata i šteta je da se na ovo blago zaboravilo u naše doba, kad je suzbijanje korupcije postalo, i to s pravom, jedan od prioriteta modernog društva. Treba se nadati da će neka od rješenja ponuđenih u ovoj brošuri naći mjesta i u modernoj javnoj upravi jer, ipak, usprkos značajnom promjenama u pravu i upravljanju zajedničkim resursima tijekom stoljeća proteklih od usvajanja ovih dokumenata, ljudska narav se nije previše promijenila.